Dr. Marko Tokić : ‘Slobodan Praljak je svakog trenutka u haškoj sudnici svjedočio vlastito dostojanstvo i vlastitu hrvatsku sudbinu’

Hrvatska zvona Objave

“Kako da u tom trenutku čovjek ne osjeti gorčinu izdaje? Kako da u tom trenutku ne zazove Matoševe stihove posvećene vođi Rakovačke bune Eugenu Kvaterniku:
„Tu leži div, naš stid i sram
što bješe kriv
jer bješe sam.“

Zbilja su to trenuci u kojima se čovjek mogao osjetiti samim. To se na trenutke moglo i osjetiti u generalovim istupima na samom suđenju: „Ili sam ja bio vojnik regularne vojske, hrvatske, ili sam bio rebel, ili sam imao Vrhovnog zapovjednika ili se on lažno deklarirao, ili napadač nije bio agresor te je s punim legitimitetom ubijao pobunjenike i s punim pravom branio Ustav SFRJ.“

Utkan u povijesnu sudbinu hrvatskoga naroda Slobodan Praljak je svakog svog trenutka u Haaškoj sudnici svjedočio vlastito dostojanstvo i vlastitu hrvatsku sudbinu.” – rekao je dr. sc. Marko Tokić u svom govoru na predstavljanju knjiga “General Praljak” dr. Miroslava Međimorca i akademika Josipa Pečarića u Širokom Brijegu.

U nastavku njegov govor donosimo u cijelosti.

“Dragi moji Širokobrižanke i Širokobrižani, poštovani autori knjiga o „jednom od nas koji nas nadilazi“, natkriljuje, poziva i opominje.

Iako neprijatelji hrvatskoga naroda (i države) čine sve da zaborav prekrije i njegov lik, i njegovo djelo, i njegov posljednji čin sebedarja: herojskog samožrtvovanja za pravo svog naroda na obranu, jednakost i ravnopravnost s drugim narodima i slobodu taj potresni prizor ostat će u srcu zauvijek svakog Hrvata koji hrvatski misli, osjeća i živi. Nasreću postoje i ljudi koji su već davno u sudbini ovog čovjeka prepoznali kristalnu točku prelamanja ukupne hrvatske prošlosti, sadašnjosti i budućnosti; našeg povijesnog usuda i sudbine i ne dopuštaju da na ovog čovjeka (njegov lik i djelo) padne zavjesa šutnje.

U ime hrvatskoga naroda zahvaljujem našim autorima što uporno u javnost vraćaju ovu epsku priču jednog junačkog postojanja: veliki hrast hrvatskog dostojanstva, intelektualca i generala Slobodana Praljka.

Pišući o generalu Praljku profesor Pečarić je još davno razmatrao odnos hrvatske vlasti prema suđenju navodno Šestorici u Haagu i u tom smislu javno prozivao nerazumnu hrvatsku pravnu znanost: „Naravno, i general zna da su oni postali to što jesu, kao i predsjednik Države, upravo zbog toga što za interese svjetskih moćnika, a protiv interesa svoje države i svoga naroda, preferiraju Nerazumnu pravnu znanost.“

Za interese svjetskih moćnika a protiv interesa svoje države i svoga naroda, negdje iz daljine čuju se udruženi glasovi pokojnog predsjednika Franje Tuđmana i Marka Perkovića Tompsona: za Judine škude. Ali, i ne samo za njih, za održanje društvenih odnosa i upravljanje nevidljive duboke države, za karijere i povlastice, za moć nad svojim narodom. Oni kao i predsjednik države. I ne jedan, nego posve sigurno dvojica.

Prepušten sam sebi, izdan od svoje vlasti i većine političkih elita general Praljak ulazi u neravnopravnu borbu s haaškim tužiteljstvom. Sam čini ono što je država trebala učiniti: okuplja ekipe ljudi, prikuplja dokumente, tiska ih da bi mu zahvalna država nametnula porez na objavljene knjige te tako prikupljenu dokumentaciju proglasila šundom. Koji apsurd. I umjesto da te osobe budu zbog toga prognane iz hrvatske vlasti i administracije jedna od njih izravno uključena biva promaknuta u ministricu kulture. I to je, poruka!?

Kako da u tom trenutku čovjek ne osjeti gorčinu izdaje? Kako da u tom trenutku ne zazove Matoševe stihove posvećene vođi Rakovačke bune Eugenu Kvaterniku:
„Tu leži div, naš stid i sram
što bješe kriv
jer bješe sam.“

Zbilja su to trenuci u kojima se čovjek mogao osjetiti samim. To se na trenutke moglo i osjetiti u generalovim istupima na samom suđenju: „Ili sam ja bio vojnik regularne vojske, hrvatske, ili sam bio rebel, ili sam imao Vrhovnog zapovjednika ili se on lažno deklarirao, ili napadač nije bio agresor te je s punim legitimitetom ubijao pobunjenike i s punim pravom branio Ustav SFRJ.“

Utkan u povijesnu sudbinu hrvatskoga naroda Slobodan Praljak je svakog svog trenutka u Haaškoj sudnici svjedočio vlastito dostojanstvo i vlastitu hrvatsku sudbinu.

Ponikao kao dijete jednog od hercegovačkih zavoditelja socijalizma (kojega je narod pamtio po zlu) Slobodan Praljak u svojim počecima je imao društveni privilegij i mogućnost karijernog uspinjanja do samih vrhova tadašnje komunističke vlasti. Kao vrhunski intelektualac, čovjek sa završena tri fakulteta, načitan, elokventan s očevim revolucionarnim zaslugama mogao je s lakoćom biti zvijezda na političkom nebu bivše države. On je tu ulogu odbacio i prihvatio vlastitu neizvjesnu hrvatsku sudbinu, zagrlio je kao križ i otkupljenje.

“Umjesto lakšeg i lagodnijeg puta koji mu se nudio, Praljak odlazi na teren u Sunju”

Njega su upravo knjige i druženje s umnim ljudima nagnale da preispituje hrvatsku prošlost, sadašnjost i budućnost. Umjesto blještavila reflektora birao je izgradnju vlastitog ljudskog i hrvatskog puta. Htio je znati i imati. Biti Hrvat na razini svojeg iskustva hrvatskog kulturnog i političkog identiteta.

Demokratske promjene nudile su novu perspektivu i izvjesno je mogućnost borbe za samostalnu, demokratsku i neovisnu hrvatsku državu. I Slobodan Praljak je u tim gibanjima vidio ostvarenje hrvatskog sna. Umjesto mirnog razlaza i uspostave novih država u republičkim granicama po češkom i slovačkom modelu (i u skladu sa zaključcima Badinterove komisije) srpska politička elita na sve moguće načine pokušava sačuvati vlastitu dominaciju, a njezin agresivniji dio vidi prigodu za ostvarenje velikosrpskih imperijalnih ciljeva. Ratom pokušavaju onemogućiti hrvatsko osamostaljenje prisiljavajući Hrvatsku na daljnju pokornost u Krnjoj Jugoslaviji; u suprotnom se prijetilo uspostavom zapadne granice Velike Srbije na crti Virovitica – Karlovac – Karlobag. Kad je postalo jasno da demokratska hrvatska vlast od osamostaljenja odstupiti ne će rat je buknuo svom žestinom i Velika Srbija je postala otvoreni ratni cilj. U tom se smislu jedino i mogu razumijevati sve one uspostave navodno srpskih autonomnih oblasti u Hrvatskoj s idejom (i objavama), kako to oni kažu: prisajedinjenja Republici Srbiji, što jasno razotkriva kreatore i izvođače ovih političkih i ratnih operacija.

Slobodan Praljak u tim se i takvim okolnostima stavlja na raspolaganje i umjesto zajamčenog uredskog djelovanja u Ministarstvu obrane bira odlazak na teren u Sunju. Zajedno sa svojim velikim prijateljem i glumcem Svenom Lastom (i ovdje nazočnim svjedokom kojega srdačno pozdravljam) u početku kani biti ohrabrenje mladim dečkima na liniji fronte. No uskoro će ga njegove organizacijske sposobnosti i osobna hrabrost pretvoriti u zapovjednika.

I tu počinje njegov ratni put. Zov rodne Hercegovine kojoj je dugovao (i očev dug) nije mogao ne čuti. Bio je ovdje. Jedan od nas. Uvijek prvi. Hrabar. Racionalan. Strastven i dostojanstven. Izrastao u generala.

Iako je svima znano da je bio prvi čovjek koji je imao osjećaj važnosti Staroga mosta u Mostaru i da ga je upravo on dao zaštititi: moj pokojni prijatelj Ljubo Perić koji je izvršio tu zapovijed (o tome je svjedočio u Haagu); na koncu će paradoksalno doživjeti da upravo se njega proziva za rušenje Starog mosta. Unatoč tomu što je dokazao da tenk HVO-a koji je, po iskazu svjedoka, navodno gađao Stari most nije imao optičku vidljivost (i nije ga mogao gađati), iako je dokazao (uz pomoć stručnjaka) da je most miniran i po nalogu nekog drugog strmoglavio se u Neretvu. Vezu između Starog mosta i Praljka ni danas nije moguće izbrisati. Iako je otvoreno govorio, bez sustezanja, uvjeren u vlastitu nevinost da prst njegova vojnika vrijedi više od Starog mosta, a i Haaški sud je morao priznati da je s obzirom na korištenje mosta u vojne svrhe protivničke strane bio legitiman vojni cilj, fama još uvijek postoji i unatoč svim činjenicama ne da se tako lako izbrisati.

Ostaje samo da se prisjetimo onog čuvenog Pečarićevog poučka (koji možda objašnjava razloge): Oni koji ne vole ovaj narod najviše napadaju one koji su mu najodaniji sinovi.

Slobodan Praljak je do kraja rata ostao na ovim prostorima i hrvatski je narod opstao. Uključen u Federaciju BiH (u Washingtonu) i BiH (u Daytonu) doživljava gorku poratnu sudbinu pokušaja da ga se pokušava, i namjerava, poraziti u miru. U tome ne sudjeluju samo domaće partnerske snage (prvenstveno navodno zabrinuti građani Bošnjaci), nego što je još začudnije voditelji projekta su pripadnici Međunarodne zajednice.

U tim i takvim okolnostima, osporavajući nam pravo na politički subjektivitet, na ravnopravnost i jednakost s druga dva konstitutivna naroda podiže se i optužnica za Praljka, Prlića, Ćorića, Stojića, Petkovića i Pušića često skraćeno protiv Šestorice ili nešto rjeđe Prlić i ostali. Ta optužnica i osobito to suđenje kako je vrijeme prolazilo sve više je nalikovalo na suđenje jednom narodu, njegovom političkom vodstvu, njegovim političkih htijenjima, nadama, njegovom snu o slobodi.

Znakovite završne riječi

Sve manje je to bilo suđenje pojedincima. To je maestralno razotkrio u svom završnom govoru pred Raspravnim vijećem Haaškog suda general Slobodan Praljak.

U nadahnutom govoru, u njegovoj završnici nakon svih iznesenih optužbi i nakon ponuđenih dokaza obrane general Praljak je s potpunim pouzdanjem u činjenične dokaze obrane ustvrdio:

Nisam kriv! I ne mislim pritom na osjećaj krivnje. Hladno, racionalno, logikom koja je kritički provjeravana desetine puta; – znam da nisam kriv. Časni suče Antonetti; ako vaša presuda bude suprotna mom zaključku, ja ću, poštujući opće načelo opovrgljivosti svakog mišljenja, zaključka ili stava, otvoreno i hrabro preispitati svoj stav o vlastitoj odgovornosti.“

Obraćajući se jedinom sucu kojega je intelektualno uvažavao i držao da je pravno i moralno častan, izdvajajući ga kao da će najaviti ne samo završnicu ovog raspravnog govora, nego i ono znakovito završno obraćanje prije samog čina samožrtvovanja: „Suci, Slobodan Praljak nije ratni zločinac. S prijezirom odbacujem vašu presudu.“

Nije bilo više časnih iznimki ni časti u onomu što su učinili. Tako govori čovjek kojemu je čast značila više od života. No, daleko je još do tog presudnog trenutka još uvijek smo u Praljkovu pokušaju da sucima uputi prigovor i naputak. Prigovor da su na ovom suđenju ne smije i ne može suditi narodu, nego upravo optuženim pojedincima. I upravo stoga ovako nastavlja u svom obraćanju časnom sucu Antonetiju (prihvaćajući opovrgljivost svakog mišljenja, pa i svojega, makar ga nije gradio bez činjeničnih dokaza i nasuprot činjenicama, nego upravo jer ga je temeljio na činjenicama i svojoj ulozi u ratu): „Ako spoznam pogrešku, izdržavat ću kaznu jer ste vi pravični. Znat ću što sam mogao bolje, kako sam mogao bolje, gdje sam mogao bolje i kada sam mogao bolje; i to mišlju, riječju, djelom i propustom.“

I upravo je to ona točka upozorenja da se u suđenju pojedincima, a ovo je trebalo takvo biti, i optužnica i sud u vrijednosnoj procjeni onoga što se događalo i što je predmet optužnice svakom pojedincu treba dokazati, racionalno, vojno i pravno: što je mogao bolje, kako je mogao bolje, gdje je mogao bolje i kada je mogao bolje (mišlju, riječju, djelom i propustom).

Ako bi suđenje išlo u tom pravcu i opovrglo izgrađeno mišljenje o vlastitoj nevinosti general Praljak je spreman prihvatiti presudu pa ma kakva ona bila.

„Ako me ne uvjerite, ako vaše tumačenje činjenica bude nedovoljno dobra ili pogrešno primijenjena spoznaja neke od društvenih znanosti: Pa postane moguće ono što nije bilo moguće, pa postane jednostavno ono što nije jednostavno, pa moć da se nešto učini postane prosta zamjena za želju ili htijenje, onda ću ja biti u zatvoru samo zato jer je sud sila. A to zbilja ne bi bilo ništa novo.“

Nažalost, ovo proročanstvo završnih riječi pred Raspravnim vijećem se potvrdilo. I ne samo to nego niti novi krug dokaza o krivici uopće nije naveo niti jednu činjenicu onoga tipa koje bi bilo logično za suđenje pojedincu. Dokazi o tome što je mogao bolje, gdje je mogao bolje, kada je mogao bolje i kako je mogao bolje. Završne riječi u tom govoru pred raspravnim vijeće bijahu također znakovite: „Mojih pola sata je isteklo.“

I ne samo pola sata. Čitavi život jednog časnog čovjek, briljantnog uma i čovjek koji se nije mogao pomiriti s nepravdom. I ne samo o osobnoj krivici. Kao nitko drugi znao je da to nije samo presuda pojedincima, nego presuda jednom narodu. I stoga osim čina samožrtvovanja nije imao drugo rješenje kako bi u uho bešćutnosti svijeta rekao da jedan mali narod ima pravo na svoju obranu, jednakost i ravnopravnost s drugim narodima i da žrtvom svojih najboljih sinova zaslužuje slobodu.

Uvjeren u pravo na slobodu svog naroda 

I danas kada znamo epilog haaškog sudovanja, kada iz njega izrasta čovjek s čašicom otrova u ruci, kada uvjeren u osobnu nevinost i još više uvjeren u pravo na slobodu svoga naroda s prijezirom odbacuje presudu suprotnu logici prava čovjeka i naroda mi moramo zastati i upitati se:

Je li i ovo javno samožrtvovanje bilo uzaludno. Kolika je naša kapljica u čaši otrova? I je li i ova žrtva uzaludna? Što smo u stanju učiniti da se pravda ispuni i naš narod uistinu ostvari vlastitu slobodu: jednakost i ravnopravnost s druga dva konstitutivna naroda, očuva hrvatsku državu i tako sigurno kroči u budućnost. Da bi to bilo moguće potrebno je uistinu iz srama i nemoći krenuti prema pouzdanju u vlastite snage uz spremnost na žrtvu. I još jednom čuti Matoša i do kraja u Praljkovu slučaju primijeniti onu njegovu:

„Tu leži div, naš stid i sram
što bješe kriv
jer bješe sam.

Taj sokol siv, svog doma plam
i sad je živ
i vođa nam.“

I sad se negdje valjda u pozadinu trebaju čuti širokobriješka zvona. Uvijek kad čujem njihov glas, znam da je vrijeme za molitvu. I mir. Hvala na pozornosti, svako vam dobro.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *