Predstavljamo vam Lucu Šarić iz Livna

Predstavljanje

Danas vas kroz naš intervju upoznajemo s Lucom Šarić iz Livna. Luca je članica Hrvatskih zvona koja kao nastavnica Engleskog jezika radi u Osnovnoj školi u Glamoču.

1. Zanimljivo je da Hrvatska zvona okupljaju popriličan broj obrazovanih mladih žena i djevojaka s područja Hercegbosanske županije, odnosno upravo iz Livna. Možete li to prokomentirati?

Hrvatska zvona okupljaju popriličan broj obrazovanih mladih muškaraca, pa tako i žena. Kao članici jedne takve udruge jako mi je drago što u njenim redovima osim muških članova postoji i veći broj ženskih članica. Većinom su to mlade djevojke i nečije supruge koje su u svom ispunjenom dnevnom rasporedu pronašle i odvojile vrijeme kako bi sudjelovale u konstruiranju boljeg okruženja za sve nas. Iznimno cijenim i poštujem svoje kolegice i smatram da možemo parirati svojim kolegama u svim odgovornostima koje nose rad u ovoj i sličnim udrugama.

2. Što Vas je motiviralo da se priključite Hrvatskim zvonima?

Nikada nisam bila član nikakve političke stranke ili udruge kao što je Hrvatska zvona, ali sam uvijek u životu imala potrebu pripadati određenoj skupini ljudi koja ima zajednički nazivnik. Nikada me nije zanimala politika niti sam bila opterećena društvenim procesima u državi. Radije sam vrijeme provodila okružena pozitivnim ljudima i sudjelovala u organizaciji kulturnih događaja u gradu u kojem sam studirala. Svi mi u životu imamo određene uloge, a jedna od mojih uloga je i dijete poginulog branitelja. Nikada to nisam isticala niti sam na osnovu toga stvarala određenu prednost pred svojim vršnjacima. U životu smo često, moja samohrana majka, sestra i ja bile neshvaćene, uostalom kao i cijela braniteljska populacija. Često su neke stvari bile pogrešno tumačene. Razmumijevanje i potporu dobila sam od jednog čovjeka. Upoznala sam ga na fakultetu i od tada ostala u kontaktu s njim. Na njegovo „Računam na tebe!“ odgovorila sam s „Naravno!“. On je prof. Marko Tokić, jedan od osnivača udruge Hrvatska zvona. Taj čovjek, kao i sva njegova uvjerenja, promijenio mi je sliku o većini osoba koje se bave političkim djelovanjem (kao debelim ljudima koji ništa drugo ne rade, osim što jedu i svađaju se na tv-u), i dao nadu da se ipak nešto može promijeniti ako se to dovoljno jako želi. Dodatni motiv su svi mladi ljudi, branitelji, invalidi, generali…- jednim imenom članovi udruge Hrvatska zvona, koji također misle da su promjene u našem društvu prijeko potrebne.

3. Kako biste okarakterizirali život i funkcioniranje društva u cjelini u Glamoču, dakle mjestu u kojem radite, a nakon toga i u Livnu, mjestu u kojem živite?

Glamoč je središte istoimene općine u jugozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine, te jedna od najnerazvijenijih općina Hercegbosanske županije. Prema popisu stanovništva iz 2013. godine srpsko stanovništvo čini većinu, a hrvatsko je stanovništvo najmanje zastupljeno. Danas se Glamoč nosi s mnogim problemima o kojima bih mogla pisati do sutra, ali neke od njih sigurno vrijedi spomenuti. Dom zdravlja u Glamoču je u ruševnom stanju i bez prijeko potrebnog kadra. Tu su i problemi u sustavu kanalizacije, kao i problemi s vodovodom (zbog pucanja cijevi često dolazi do obustave vode). Ono što bih još željela istaknuti je i problem povezanosti udaljenijih sela i samoga središta, kao i problem prijevoza djece u škole. Također, nedaleko od grada se nalaze i poligoni za uništavanje oružja, pa su građani suočeni sa svakodnevim detonacijama, zbog čega često pucaju zidovi kuća, zgrada i škola. Posebno bih htjela istaknuti primjer osnovne i srednje škole, a to je primjer na koji sam jako ponosna jer sam i sama djelatnik jedne od njih. Već najmanje 20 godina u klupama i zbornicama uspijevaju sjediti i Stefan i Ahmet i Ivan, a da se ne „pofajtaju“. Kao jedna od rijetkih škola u takvom „sastavu“ u BiH smo jako zanimljivi te smo često domaćini raznih političkih dužnosnika naše države. Livno je pak grad u kojemu sam rođena, završila osnovnu školu i gimnaziju, a nakon završetka fakulteta u Mostaru odlučila sam se vratiti svojoj rodnoj grudi. Kada je riječ o općem stanju u Livnu ono je kudikamo bolje nego u gradu u kojem radim, ali složit ćete se, ni ono nije sjajno. Zbog krize u kojoj jesmo pate sve institucije te smo zbog manjka novca i investicija svjedoci sve manje preostalih radnih mjesta i nezadovoljstva građana. Ljudi ogorčeni lošom politikom i sveopćim stanjem napuštaju svoja ognjišta i odlaze u daleke europske zemlje sa svojim obiteljima, a to ostavlja sve manju nadu za napredovanjem u bilo kojem segmentu društva.

4. Prosvjetni ste djelatnik, pa me zanima Vaše mišljenje o obrazovnom sustavu u županijama s hrvatskom većinom, kakva je i Hercegbosanska. Također, možete li prokomentirati rad resornog ministarstva?

Sve škole naše županije odvijaju se po nastavnom planu i programu na hrvatskom jeziku, pa tako i plan i program škole u kojoj radim. Škola u Glamoču je specifična zbog strukture učenika koji ju pohađaju (sve tri nacije), tako da je prije desetak godina u školu uveden i predmet Bosanski jezik. U svom se radu često susrećem s izrazima poput „hiljadu“, ali dosad nikada nisam ispravila učenika kojemu je to maternji jezik, jer se i sama zalažem za očuvanje vlastitog jezika. Problem u školama poput onih u Glamoču, ali i ostalim gradovima naše županije, nastaje kada se u pitanje dovedu nacionalne skupine predmeta kao i predmet vjeronauk. Smatram da pripadnici svakoga naroda trebaju imati pravo na provođenje istih u školama ukoliko se stvore potrebni uvjeti i postoji zadovoljavajući broj učenika koji bi slušali te predmete. Kao takvi ne bi trebali služiti u svrhu jačanja radikalizma i stvaranja jaza među djecom i nastavnim djelatnicima. Isto tako smatram da je dostupnost određenih povijesnih činjenica i njihovo prenošenje djeci (poput onih o Domovinskom ratu) u školama svedena na minimum. Po mom mišljenju, u multietničkim sredinama, poput one u Glamoču, Domovinski rat bi po mogućnosti (na satima povijesti) trebao biti objektivno sagledan iz svakog kuta pojedinog naroda. Isto tako se zalažem i za organiziranje jednodnevnih i višednevnih izleta u neke od gradova koji nose određeno nasljeđe, kako bi djeca iz prve ruke vidjela ono što se uči u učionicama.
U zadnje vrijeme učiteljske zbornice obasipaju izmjene i dopune Zakona o školstvu te ne donose nikakve lijepe vijesti. Zbog situacije u kojoj se nalazi naša županija, a posebno se to odnosi na aktualno iseljavanje obitelji, mnogi se učitelji pribojavaju da će izgubiti svoja radna mjesta. Sve te izmjene nam sigurno ne idu u korist, a pogotovo ne nama učiteljima koji još uvijek nismo stalno zaposleni. I sama sam zaposlena na određeno, i svake godine se iznova prijavljujem na natječaje u nadi za zaposlenjem. Smatram da bi se Zakon o školstvu trebao prilagoditi situaciji iseljavanja i pokušati ići u korist preostale djece i učitelja, a ne obrnuto. Dosada se nijedna politička opcija nije posebno bavila problemima mladih učitelja, a jako mi je drago da upravo udruga Hrvatska zvona otvara i ta pitanja.

5. Kakav je danas status prosvjetnog djelatnika?

Moj radni staž proveden u zbornici je tek četiri godine, pa nisam mjerodavna usporediti status prosvjetnog djelatnika danas i primjerice prije deset ili petnaest godina, no u razgovorima sa svojim starijim kolegama zaključujem da je učitelj u ranijim vremenima bio više poštivan nego što je danas. Prosvjetni su djelatnici danas često žrtve napada roditelja, učenika ili ostalih članova njihove zajednice. Nekoliko puta sam i sama bila svjedok takvih neosnovanih nasrtaja na svoje kolege. Po mom mišljenju učitelje bi se trebalo bolje zaštititi od prijetnji, verbalnih ili fizičkih napada. Roditelji ponekad nisu svjesni da djeca odrastaju na primjeru njih samih te iako u svakom žitu ima kukolja, nije svaki učitelj kupio diplomu i nije svaki učitelj „upao preko veze“. Za učitelje se često kaže da ništa ne rade i da imaju puno slobodnog vremena, no nitko zapravo ne zna koliko se većina njih trudi što bolje približiti gradivo svojim učenicima, kao i da svake godine održavaju razne sekcije, dopunsku i dodatnu nastavu, pomažu učenicima sa slabijim imovinskim stanjem te ponekad i svoj život izlažu raznim opasnostima kako bi pomogli učenicima koji su žrtve obiteljskog nasilja ili nemara. Na kraju svega treba biti potpuno iskren i reći da netrpeljivost kolega u zbornicama i loše rukovođenje škola pridonose slabijim rezultatima i učenika i njihovih učitelja, kao i degradiranju statusa prosvjetnog djelatnika. Mi učitelji ponekad imamo dojam da smo zadnja rupa na svirali. U mnogim državama svijeta učitelj je statusni simbol, a ja se nadam da će se i naše društvo podignuti na tu razinu, jer su učitelji ti koji provode najviše vremena s djecom i za cilj imaju stvoriti sposobne mlade ljude koji će dalje sigurno kročiti kroz život.

6. Kakvo biste okruženje jednog dana htjeli za svoje učenike? I mislite li da bi Hrvatska zvona mogla početi barem stvarati uvjete za jedno takvo okruženje?

Kao prvo, hvala na pitanju! Znam da Vam, dok ovo možda čitaju, zahvaljuju i svi učitelji diljem naše države. Svatko od nas za svoje učenike i same sebe želi najbolje moguće okruženje, jer svi dobro znamo da je i okruženje u kojem se nalazimo jako velika motivacija za rad. U radu s učenicima često dođem do svojevrsne vrste zida jer često nemam nastavna pomagala ili sredstva kojima bih učenicima bolje približila gradivo. Pošto sam u svom kratkom radnom vijeku već bila zaposlenik u Šujici, Tomislavgradu, Livnu, pa sad i Glamoču, vrlo dobro sam upoznata s uvjetima u školama. Smatram da su oni gotovo neprihvatljivi, što zbog problema u osnovnoj infrastrukturi (voda, grijanje, kanalizacija, …), što zbog problema u uređenjima samih učionica za održavanje nastave. Sustav u kojemu jesmo još uvijek funkcionira na onom „ploča i kreda“ (naravno ako imate sreće da je ploča u relativno dobrom stanju). Oronuli zidovi, podovi, prokišnjavanje i vlaga su sastavni dio našega dana. Nerijetko i sami učitelji i roditelji poduzimaju mjere i koriste svo svoje slobodno vrijeme kako bi uljepšali prostorije škola. Naravno, nije samo ono što „vidimo“ problem u našim školama. Potrebna je i cijela reorganizacija školstva u smislu reduciranja nastavnog gradiva, educiranja učitelja i oformljavanje kvalitetnog zavoda za školstvo, kao i promjene u pedagoškim standardima. Ne bi bilo zgoreg kada bi bili organizirani sastanci svih učitelja naše županije po određenim stručnim aktivima, kako bi izmjenjivali iskustva i učili jedni od drugih.
Smatram da bi Hrvatska zvona mogla početi stvarati uvjete koje svi mi učitelji priželjkujemo prvenstveno zbog toga što u svom statutu podržavaju mlade ljude i budućnost naše djece te kao veliku važnost ističu sigurno i kvalitetno obrazovanje. Sigurna sam da će čuti nas učitelje i pomoći da lijepe i šarene učionice ne budu samo tema izmišljenih školskih sastava, nego naša stvarnost.

Hrvatska zvona